ALIJA IZETBEGOVIĆ – ŠAHID/ŠEHID VREMENA
Izetbegović, čovjek vizionar, priopštio je dakle svoje iskustvo i svoju misao vjerujući da će se njome ljudi „duhovne ozbiljnosti” – moći i znati okoristiti. On je tu svoju misao zaoštrio krajnjom moralnom imperativnošću, tako da gotovo nudi jednu svoju dosljednu etiku, koja je sasvim u službi čovjeka, ali u svjetlu transcendentnih uporišta. Ipak, uglavnom kao žrtva predrasuda, najčešće političke naravi, Izetbegović je često preusko shvaćen, čak u nekim okolnostima i neshvaćen. Te su predrasude, usuđujem se reći, entropijski put neupućenosti koja počiva na nezainteresiranosti, dok se nezainteresiranost opet valjda opravdava predrasudama.
Mladi i talentirani slikar Agron Salihu slikajući portret Alije na jedan vrlo uspješan ekspresivan naćin pokušava rasvijetliti lik Izetbegovića kao ćovjeka koji ima veliku brigu za rasvjetljavanje istine o svojoj ekzistenciji u određenom vremenu, o svojoj vjeri, o svome narodu, državi i čovječanstvo u cjelini.
Izetbegovićeve crte u licu, u portredu Salihua, predstavljaju njegov mukotrpni život za pravilno shvačanje svoga identiteta i istinsko predstavljanje te istine u društvenoj platformi. Alija je ekzistencijalnu istinu smatrao svojim životnim zvanjem. To je prvo što treba istaknuti kad se govori o njegovoj ličnosti, a to je na vrlo ozbiljan način i sa izvrsnom umjetničkom platformom u svojim portretima otslikao Agron Salihu, tvrdeči, uz metaforu slike, da je to zrela odluka u njegovom životnom opredjelenju. Tose jasno vidi u kartu njegovog lica koja predstavlja njegov životni put.
Jedna vrlo važna značajka Izetbegovićevog portreta u slikama Agrona jeste otslikavanje njegovog intenzivnog odnosa sa nadnaravnim svijetom i uspostavljanje sjajne veze sa aktuelnošču. Od samih portreta vidi se njegova iscrpljenost od razvoda koji je moderni čovjek, u njegovoj horizontalnoj zauzetosti, napravio od istinske duhovnosti. Njegov portret je neprestano u kontaktu sa Božjim svijetom i nosi sa sobom brigu zbog tog razvoda koji doživlava kao realnost i u svom narodu i društvu.
Pitanja koja Izetbegovićev portret postavlja imaju poseban smisao, prvo radi toga što one traže široko znanje a istovremeno i iskrenost. Pa ipak, može se reći da je najteže to što za njih ne postoje odgovori: ne zato što uistinu ne postoje, nego zato što takvi odgovori traže promjenu, a promjena znači bol.
Iako je Izetbegovićeva misao često teško čitljiva, ona se ipak jednostavno tumači – ona se tumači svakodnevnim. Kao što je pisana životom, ona se i tumači životom. A sa njegovom životnom patnjom, kako je sam nagovijestio, i njegova je misao postala glasnija.Za Aliju Izetbegovića, Nebo je istina, ma što govorila zemlja. Kao i u svakom dobu, on se čini naivan, gotovo zalutao u ovaj svijet moralnih kompromisa i povlastica. Često je ismejavan, čak i sažalijevan. Vrlo rijetko je ozbiljno shvaćen. Njemu je najprije do istine, a onda do društva. Samoća je njegova neizbježna sudbina.
Te njegove izražajna crte su naglašena u portretima mladog umjetnika Agron Salihu. Ako se neko ipak zadubi u čitanje njegovih crta u licu, otkrit će jednu mučenu dušu koja nije ustuknula pred udarcima života i vremena, ali ih nije niti podcijenila; koja se sklonila u okrilje Istine u nadi pobjede; koja je u Istini našla razloge, a u samome sebi načine obnove svijeta. Ili kako što je i on sam rekao:
„Pitanje je, treba li mijenjatidruštveneustanoveililjudskasrca? Jedinipraviodgovor je: oboje. Ipak, odčegapočeti? Odsrcanaravno, ako je to moguće i ako znatekako.“(Prilikom dodjele nagrade Američkog centra za demokratiju, New York, 1997.)
METIN IZETI