Covjek  u objavi i u sveobuhvatnoj kulturnoj antropologiji je karakteriziran kao najvisa vrijednost i vrlina Allahove ovosvjetske kreacije. Njegov kvalitet sacinjavaju vrijednovanje samoga sebe a takodje i postavljanje na takav nacin da ga I drugi uvazavaju.[1] Njegovo mjesto u sveukupnoj kreaciji, kao prvo, cilj kreiranja I prezentacije dobrog, lijepog, kao drugo cine da covjek bude centralna figura u Allahovoj sveokupnoj kreaciji u ovosvjetskom smislu. Zato covek u kulturnoj antropologiji nije samo pojava u nizu drugi, nego je pojava najviseg reda. Osim njegove materijalne strane, svakodnevnice I objektivnog reda sto ga vezuje za svet prirode u covjeka postoji I druga strana medalje koja I u kontekstu objave a takodje I u kontekstu vecne filozofije sacinjava glavni I odgovorni dio njegove egzistencije, a to je dusa. Jednostrano priblizavanje analizi ove kompleksne kreacije vodi, kao sto se vidjelo I u razlicitim razdobljama povijesti, do sakacenja istinskog covjeka. Apstrahiranje covjeka od ovosvjetske imanentne dimenzije izbacice njega u jedan nerealan svijet, koji mozda ponekad sa religiozne strane izgledace kao lijep, ali bice nerealan I neadekvatan za karakterologiju ljudske egzistencije. Ali I striktno fokusiranje cijele energije covjecanstva u svakodnevnicu, totalna marginalizacija duhovnoga, vodi covjeka do nevidjenog unutrasnjeg haosa, koji se najbolje da vidjeti u danasnjem postmodernom drustvu. Ovaj proces se zavrsava sa pozitivizmom, materijalizmom, I agnosticizmom, to jest sa totalnim lisavanjem duse coveka  I sveta. Transcedentni svijet se konacno odbacuje u ono sto je nepoznatljivo ili nepotrebno. Ali zavrsetak ovog procesa na nacin kako je neko utopijski razmsljao rodio je jednu drugu stvarnost, to jest prelazak neadekvatne religioznosti u centralnu okupaciju ljudskog drustva. [2]

Danasnji covjek vise je siguran da ono sto se u zadnja dva vijeka govorilo u smislu totalne izolacije religioznosti I imaginacije je nerealno. Istovremeno suocava se I sa raznim nacinima prezentacije religioznosti, koje susrecemo u kontekstu samo clanstva u odredjenu zajednicu ili crkvu[3], pa onda u smislu sublimnog osjecajnog vjerovanje[4], raznoraznih okultnih pokreta, indoktriniranih gnostickih frakcija itd.  U jednoj takvoj situaciji covjek ostao je na raskrscu, bez znanja I nacina kako da izadje iz ove situacije. Uvijek u povijesti kad bi situacija bila ta stigla bi Allahova intervencija u smislu objave. Univerzalnost posljedne objave, to jest Kurana, je jedna otvorena I permanentna stranica bozje objave, koja svaki dan je sve vise jasna I dostupna ljudskom razumu. U jednoj situaciji, u kakvoj je danas covjek, prvo sto treba da radi je da se obrati objavi, kao bozja intervencija, bez obzira dali to prihvata kao istinu ili sumnja u to. Svako obracanje objavi bez predrasude omogucice pojasnjivanje odredjenih nejasnoca u ljudskoj glavi.

Kuran, kao poslednja Allahova objava , covjeka predstavlja kao cjelinu sa dvije glavne karakteristike, sa tijelom i dusom. U Kuranu se kaze:

Takav je On koji zna sto je izvan dosega opazanja stvorenog bica kao I sve ono sto se moze posvjedociti culima ili umom stvorenja: Svemoguci, Darivatelj milosti, Koji sve savrseno stvara! On pocinje stvaranje covjeka od gline, onda cini da bude rodjen iz biti tekucine hude, a zatim ga oblikuje u skladu sa onim sto je odredjeno da bude pa udahne u njega dio Svoga Ruha: I (tako o ljudi) On vas dariva sluhom, I vidom, I osjecanjima kao I umom. A kako rijetko zahvaljujete!.[5]

Primarna forma covjekove kreacije dobija svoj konacni specifikum kad u njega se udahne od  Ruha Bozjeg, sto znaci da svako ignorisanje te komponente vodice ka neljudstvu I predimstvu neljudskih karakteristika u covjeka, al negativnost tog toka nece biti samo u religioznom ili bolje kazano intelektualnom nego I u nejasnoci njegove egzistencije  I pozicije u svijetu. Ideja o eliminaciji Ruha bozjeg, koji kroz latitudalnu povijest svijeta hranio se sa vjerovanjem u Boga, tj. sa iskrenim imanom u Allah adz.s. stvarace jedan nerealan svet, bez etickih I estetickih vrijednosti, bez kojih covjek ni u kom slucaju ne moze zivjeti. Sam iman da Bog postoji ne pociva na nesto prazno, ili kao nesto sto je strano ljudskoj svijesti, u koju bi ga se htjelo naknadno uvesti I ugraditi.Covjek neprestano trudi se da izjednacuje svoju ideju Boga koju poseduje u biti svojoj, jer u sprotivnom ne bi mogao da govori da on sam postoji, sa zivom idejom koju Bog ostvaruje u vasioni, svijetu i drustvu.

Islamska metafizika, ili kur’anska ideja  za onu stranu, govori o svim stvarima koje cine smisao ljudskog zivota, pri cemu uvijek dolazi do izrazaja siromastvo stvorenja I preobilje Stvoritelja, te da nema pouzdanog I vrijednog posjedovanja u ljudskom zivotu sve dotle dok se ne dosegne Jedini nuzni I dok ne postane potpuno usvojen u ljudskom zivotu.[6]

Razumijevanje coveka kroz njegovu karakteristiku telesno-duhonog jedinstva predstavlja zadatak koji je sebi postavio I pravac filozofske antropologije koji je utemeljio Maks Seler[7] Poredjenje forme covekovog zivota sa oblicima zivota biljaka I zivotinja je trebalo da pomogne da se odredi sustina coveka . Sa covekom se pojavilo ono sto Seler u specificnom smislu naziva “duhom” I sto se u odnosu na ostale zivotne funkcije pojavljuje se kao “kocnica”, pre svega kao kocnica impulsa potreba koji s instiktivno vodjeni. U toj kocnici instiktivnih reakcija u ponasanju je, prema Seleru, pre svega utemeljena takozvana covekova “ otvorenost za svet” njegova sposobnost da stvarnost opaza predmetno I odgovarajuca sloboda organizovanja sopstvenog ponasanja. Takva ovorenost prema svetu na osnovu duha, prema Seleru omogucava takodje zauzimanje distance u odnosu na sopstveni centar zivota, dakle, samosvest, kroz koju mi sebi bivamo predmetno dati.[8]

Kad je govor o misaonom I pragmatickom temeljenju spoznaje Boga, a uz to I duhovne dimenzije ljudske egzistencije kako se meni cini ne smije se prenaglasiti, kao nesto izdvojeno do autonomnosti, ni faktor “onticnosti”, ni faktor “antropologicnosti”, nego ih, zbog korelativnosti treba povezivati, ostavsi u stalnoj pripremnosti za prosirivanje okvira odnosno raspona korelativnosti, I to prema zahtjevima sto ih namecu nova otkrica na raznim podrucjima znanstvenog istrazivanja, ali I uz temeljnu koncenraciju na drevnost ljudskoga duha. Mislim da takvo elasticno primjenjivanje stare “ analogia entis et cognitions” trebalo biti smatrano odrzivim I vjerski I filozofski. Jer  suprotnom, cim je manje vanjskog vodjenja religije potkrijepljenog unutarnjom sigurnoscu, tim vise odnos izmedju razuma I duha postaje nesiguran; ali pod uvjetom da se  taj odnos bar odrzava, moze se reci da dusa posjeduje trecu dimenziju, dimenziju dubine ili visine. Trodedimenzionalna misao, jedini nacin misljenja koji se moze smatrati intelektualnim, znaci nista u potpunosti ne uzimati prema vanjsko izgledu vec ga uvijek povezivati pomocu trece dimenzije, snekim visim principom. Eticki govoreci, na primjer, ovo znaci uvijek cijeniti ljudsku vrlinu kao odraz ili simbol Bozanske Kvalitete, prije nego samo radi nje same. Bila bi to istinska definicija sakralne umjetnosti, to jest umjetnosti u njenoj prvobitnoj zamisli, kazati da je njena funkcija da otkrije I naglasi trecu dimenziju u svemu sta ona otslikava. Ovom dimenzijom u svijetlu viziju duhovnih arhetipova ili  manjem svijetlu raznih stepena vjere, autoritativni razum je u stanju interpretirati univerzum ostatku duse I dati joj njeno pravo znacenje.[9]

Iman nije samo transcedentni ideal sveta, on je imanentan svetu I on je risutan u svetu- on osvjetljava sve ono sto je u svetu istinski zivo I veliko, jer se dusa sveta neprestano oplodjuje Allahovim Ruhom. Antireligiozni, humanisticki razvitak doneo je ideju progresa, koja je postala nova religija covjeka, koja je otpala od Boga.  Sa samim time covecanstvo poceo je da stenje pod teretom samoljublja I propada u tastim naporima da sebe istakne, castoljublje I demon egoizma razdire ljudske duse, ljudi se otudjuju jedni od drugih I postaju zveri. Svako nastoji da zauzme prvo mesto I da bude iznad svih, covek ne ostvaruje svoje individualno pozvanje nego hoce da bude Bog. Zavist I zloba vladaju medju ljudima. Pravedna I sveta stvar oslobodjenja porobljenih I ugnjevenih zahvacena je zlobom I zaviscu; mnogi su prihvatili samoljublje I obozavanje sebe kao polaznu osnovu- mnogi su odbacili strahopostovanje I zudnju za najvisom istinom-imanom, odbacujuci tako svaku plemenitost vjernicke odanosti najvrijednijim I najuzvisenijim ciljevia. Ta negativna mrznja koja cveta u samoljublju razjedinjenosti mora biti okoncana u stvarnom vjerovanju, koja je prezentirana u casnom Kuranu , I koja mora ponovo ozivjeti ljudske duse I iscupati iz korene svako samoljub;je, svaku zlobu I svaku zavist medju ljudima; takav iman ce osloboditi ljude robovanja I zavisnosti I dovesce ih do novog sjedinjenja u ljubavi prema Bogu.

Savrseni covjek je, kaze Dzurdzani, ujedinjenje bozanskih I prirodnih sveopcih I djelomicnih svijetova. O je knjiga u kojoj su ujedinjene sve bozanske prirodne knjige Zbog svog duha (ruh)I uma (akl) to je razumna knjiga nazvana, majkom knjiga (ummu’l-kitab) kur’anski izraz koji oznacava nebeski prototip objavljenih knjiga, rijec I bozanski duh, sto ga Dzurdzani poistevjecuje s prvotnim Umom. Zboh svog srca (kalb) to je knjiga dobro cuvane plocice ( na kojoj su upisane sve stvari u bozanskom praznanju). Zbog svoje duse (nefs) to je knjiga stvari izbrisanih I stvari upisanih ( vidljivi svijet prelaznih stvari); to je on- ti obozavani listovi, uzdignuti, cisti, koji se ne smiju doticati I cije tajne mogu shvatiti samo oni koji su ocisceni od mracnih koprena. Odnos prvotnog Uma (aklul-evvel) s velikim svijetom (alemul-kebir) I njegovim stvarnostima je kao odnos ljudskoga duha prema tijelu I njegovim sposobnostima; sveopca dusa (nefsul-kullijje) srce je velikog svijeta, kao sto je razumna dusa srce covjekovo I s toga je svijet nazvan “velikim covjekom”.[10]

Ili kako bi znao, Mevlana Dzelaluddin Rumi u njemu poznatom ukusnom stilu otpjevao:

Bozji covjek opijen je bez vina,

Bozji covjek sit je bez kruha,

Bozji covjek je izgubljen, zbunjen,

Bozji covjek niti jede niti spava,

Bozji cvjek je kralj pod svojom mantjom,

Bozji covjek je blago pod rusevinama.

Bozji covjek nije od zraka I zemlje,

Bozji covjek nije od vatre I vode.

Bozji covjek je okean bez granica

Bozji covjek pusta bisernu kisu, bez oblaka.

Bozji covjek ima stotinu Mjeseca I nebesa,

Bozji covjek ima stotinu Sunca.

Bozji covjek postaoje mudar po vrhunskoj Istini,

Bozji covjek nije postao mudar od knjiga.

Bozji covjek covjek je s onu stranu bezboznosti I vjerovanja.[11]

Uzme li se iman (pravilno vjerovanje) kao najvisa krepost ovoga svijeta, ona sa sobom u procesu covjekovog zivota predstavlja svoje sinonime kreposti, I to: silu, ljubav, pravednost, jakost, dobrotu, dobra djela, ljubav prema dobru, mrznju prema zlu, slobodu, mir, cistocu srca itd.[12] Iman zaista kljuca u nezatomvoj snazi, prsti iz ljubavi, razmetan je u pravednosti, navire iz svake dobrote; zlo pred njome uzmakne kao tama pred svjetlost; iman takodje oslobadja, produhovljava, uspokojava, drustvu podaruje novog covjeka koji kroz permanentnu vjezbu uma  I duha od dana na dan se samooploduje. Mudrost covjeka danas, ali I u povoijesti bio je predstavljen u odnosu covjeka na zivot I spoznaju Boga. Zavisi od  njihovog odnosa u ove dvije dimenzije da li su se smatrali umnim, mudrim ili bezumnim , ludim. Ovo nije ovako samo u vjeri, nego I kroz povijest filozofije ove dvije kategorije su bile presudne za karakterizaciju covjeka ili odredjenog drustva. Heraklit je u pogledu  tog pitanja na sebi svojstven nacin je duhovito konkretan , kad kaze da I najmudriji covjek je majmun spram Boga. [13] Ili M. Heidegger, kad kaze da covjek nije gospodar bica, nego pastir bitka. U tome covjek nista ne gubi, nego dobiva jer dospijeva istinu bitka. On dobiva bitno siromastvo pastira cije dostojanstvo pociva u tome sto je pozvan od bitka samog u obranu njegove istine. Taj zov dolazi kao bacaj odakle potjece bacenost opstanka. Covjek je u svojoj bitnopovijesnoj biti bice ciji se bitak kao ekzistencija sastoji u tome sto on stanuje u blizini bitka….[14]

Pokazatelj Allahove dobrote, kaze Gazali, prema covjekovom srcu jeste to sto ga ucini otvorenim za iman jos u pocetnoj fazi njegovog razvoja. …A  ako bude htio biti jedan od onih koji idu putem ahireta , I  tome bude pomognut  Uputom, tako da se pozabavi radom na tome, bude se drzao takvaluka I sustezao nefs od prohtjeva, te se zabavi samodisciplinom I borbom protiv strasti, njemu ce se otvoriti hidajeta I otkriti istine ovog vjerovanja, Bozijim nurom koji bude ubacen u njegovo srce, a sebebom mudzahede (truda), kao ostvarenje obecanje uzvisenog, “ One koji se budu zbog Nas trudili Mi cemo putevima koji Nama vode uputiti, a Allah je uistinu uz dobrocinitelje”.[15] To je dragocjeni dragulj koji je cilj imana iskrenih I Bogu bliskih. Na to aludira pojam sirr(tajna) koja je ostavila trajn trag na srcu Ebu Bekr, r.a., tako je bio bolji od drugih ljudi. Otkrivanje te tajne, ili tih tajni, ima svoje stepene shodno stepenima borbe sa samim sobom, stepenima unutrasnjeg stanja, po ociscenosti od onoga  sto nije Allah, dz.s., te po prosvijetljenosti nurom cvrstog uvjerenja (jekin).[16]

Pravilno shvacanje Uzvisenog  kreira estetiku zivota…

Nase danasnje stanjeje, bilo da je rijec o znanosti, bilo o vjeri, etici ili umjetnosti, posljedica razvoja kulture koja se poslednja dva stoljeca razvila na krilima znanosti I tehnike. Ona je nazvana “ modernom” ili “ zapadnom kulturom”. Njezine vrijednosti su plod krscanstva, ali su njezina tehnika I tehnologija poslijedica nesvakidasnjeg prodora fizikalno-matematickih znanosti u svijet prirode I bitka. Zbog drustvenog sistema, koji sve vise povecava razlike izmedju bogatih I siromasnih, nase gradjansko drustvo je uvjetovalo nepravednu podjelu svijetskih dobara. Uz to, danasnje je drustvo posve sekularizirano, a u njegovim je temeljima ateisticka antropoloska postavka sa svim svojim poslijedicama. Moderni je svijet razvio civilizaciju korisnosti , a ne civilizaciju ljubavi I ljepote. Gradjansko I demokratsko drustvo, pogotovo u svojoj fazi globalizacije, je razvilo I moralni individualizam s naglasenim prohtjevima slobode bez odgovornosti I utilitarizama u djelovanju. Glavna oznaka takvoga morala jest, zapravo, moralni relativizam ili zadovoljavanje vlastitih potreba, kao I zaborav opceg dobra. Time je stvoren duh sebicnosti  ne samo kod pojedinaca nego I kod obitelji, naroda I drzava. Drugi nije shvacen niti prihvacen kao covjek I osoba, nego kao protivnik I takmac, pa stoga I drustvo postaje drustvo medjusobnog suprostavljanja pojedinaca I obielje, a takodje I mjesto vladanja ne estetskih stvari u svim dimenzijama zivota. K tomu, gradjansko, dakle I globalno drustvo nikako ne uspijeva izgraditi drustvo srece I dostojanstva za malog covjeka. Ljudi su nasiroko razvili I usvojili prakticni antropocentricni ateizam, vjerski indiferentizam I hedonisticki materijalizam,  koji ruse sve duhovne I religiozne vrijednosti.

Islamsko vjerovanje kreira etiku I estetiku covjeka u svakoj aktivnosti I uvijek ga prosudjuje na osnovu svojih dobro utvrdjenih nacela I vrijednosti. Ona, stoga svakome govori da je njegovo ponasanje dobro ili lose, lijepo li ruzno. Upravo tu se nalazi osnovna razlika medju estetike I liberalno postavljenog poimanja drustva I covjeka. Islamska estetika se javlja sa svojim osnovnim nacelom da je I moderni covjek je covjek I vjernik te da se nikada ne smije odreci svoga covjestva I svojih vjerskih nacela, pa ni onda kada radi na drugim podrucjima koje nisu u direktnoj vezi sa teologijom. Takodje, Iman, u sebi sadrzi I drustvenu etiku I estetiku koja ispituje ponasanje osoba, I skupina unutar drustvenog djelovanja I postojecih drustvenih ustanova. Ona, dakle, prodsudjuje ponasanje ne samo ljudi I pojedinih skupina vec I samih struktura drustva preko cega se pokazuje njegovo ponasanje.Tako iman nadilazi individualizam I svoju pozornost usmjerava prema dobrom, ispravnom, lijepom ponasanju moralnog subjekta, to jest covjeka.

Svaki covjek kao licnost, ako ne svesno ono u svojoj podsvesti- najintimnije je povezan s Bogom kao sa apsolutnim Dobrom I Lijepom, kao I sa sopstvenim apsolutno savrsenim zivotom u okviru Bozje objave. Samo u tom okviru osoba moze postici punocu zivota I stvaralacki realizovati svoju individualnu I dragocjenu originalnost. Svako stvotrenje tezi cilju jedne takve punoce zivota.

K tome mi u nasoj svesti nailazimo na ono uobicajeno misljenje po kome se zadatak I svrha umjetnosti sastoje u tome da se sve ono sto postoji u ljudskom duhu dovede u vezu sa nasim culima, sa nasim osecanjem I odusevljenjem. Estetika imana budi I ozivljava ona svakojaka osecanja, sklonosti I strasti koja u coveku tinjaju, da ispunjava njegovo srce I da ucini da on, razvijen ili nerazvijen, sve prozivi osecanjem, I da prinese osecanjima I opazanju drugih ono sto ljudska dusa moze u svojoj unutrasnjosti I svojoj najskrivenijoj dubini da nosi, iskusi I proizvede, ono sto je u stanju da pokrene I uzbudi ljudsko srce u njegovim dubinama I njegovim raznovrsnim mogucnostima I predelima, kao I druge sustinske I uzvisene stvari koje duh inace ima u svome misljenju I u svojoj ideji, kao uzvisenost onoga sto je plemenito, vecno I istinito; istotako da nam ucini razumljivim nesrecu I bedu, zatim da upozna u njegovoj najskrivenijoj dubini ono sto je zlo I zlocinacko, sve sto je uzasno I jezivo kao I svako uzivanje I svaku srecu.[17]

Pogled na svijet sa imanom predstavlja jedno savrseno postojanje koja u sebi nosi misao apsolutnog. To savrsenstvo licnosti podrazumijeva I dostizanje najviseg stepena slobode. U zivotu sa imanom njegova dusa nece biti u vlasti materijalne prirode, ljudska ekzistencija bice preobrazeno vjerom, miloscu I ljepotom, koji daju najvisu slobodu. Iman daje smisao svim patnjama koje covjek podnosi u zemaljskom zivotu.

Islam kao vjera nikako nije samo religija utjehe, vec I vjera nemira I trazenja I nikad nas ne ostavlja u blazenom miru vec nas goni na razmisljanje I sili da postavljamo pitanja I trazimo odgovore.Stoga iman je dar, milost Allaha dz.s. koja trazi pristajanje uz Njega, kako bi se izislo iz nepoznatog, ovozemaljskog I provizornog, I jedini nacin da se omoguci pravilna ravnoteza fizickog I metafizickog opstanka.

REZYME

IMAN (ISLAMSKO VJEROVANJE) JE NUZNOST ZA DUSU

Danasnji covjek vise je siguran da, ono sto se u zadnja dva vijeka govorilo u smislu totalne izolacije religioznosti I imaginacije je nerealno. Istovremeno suocava se I sa raznim nacinima prezentacije religioznosti, koje susrecemo u kontekstu samo clanstva u odredjenu zajednicu ili crkvu, pa onda u smislu sublimnog osjecajnog vjerovanja, raznoraznih okultnih pokreti, indoktrinirane gnosticke frakcije. Univerzalnost posljedne objave, to jest Kurana, je jedna otvorena I permanentna stranica bozje objave, koja svaki dan je sve vise jasna I dostupna ljudskom razumu. U jednoj situaciji, u kakvoj je danas covjek, prvo sto treba da radi je da se obrati objavi, kao bozja intervencija, bez obzira dali to prihvata kao istinu ili sumnja u to. Svako obracanje objavi bez predrasude omogucice pojasnjivanje odredjenih nejasnoca u ljudskoj glavi. Iman nije samo transcedentni ideal sveta, on je imanentan svetu I on je prisutan u svetu- on osvjetljava sve ono sto je u svetu istinski zivo I veliko, jer se dusa sveta neprestano oplodjuje Allahovim Ruhom. Svaki covjek kao licnost, ako ne svesno ono u svojoj podsvesti- najintimnije je povezan s Bogom kao sa apsolutnim Dobrom I Lijepom, kao I sa sopstvenim apsolutno savrsenim zivotom u okviru Bozje objave. Samo u tom okviru osoba moze postici punocu zivota I stvaralacki realizovati svoju individualnu I dragocjenu originalnost. Svako stvotrenje tezi cilju jedne takve punoce zivota.

SUMMARY

IMAN (ISLAMIC BELIEF) IS A NECESSITY FOR THE SPIRIT

Today’s man is ever more certain that what was spoken during the last two centuries regarding the total isolation of the religiousness is unreal. At the same time he is facing different ways of presentation of the religiousness, which we encounter only in the context of the membership in certain community or church, and than in the context of the sublime sensitive belief, various occult movements, indoctrinated Gnostic factions etc. The universality of the last revelation, namely the Qur’an, is an open and permanent page of the Divine revelation, which with each day becomes much clearer and available to the human reason. In a situation in which today’s man is, first thing he has to do is to turn to the revelation, as a Divine intervention, regardless if he accepts it as truth or has doubts in it. Every turn to the revelation without prejudices enables the clarification of certain unclearness in human’s head. Iman is not only a transcendent ideal of the world, but immanent to the world too. It is present in the world too – it enlightens all that is truly alive and great in the world, because world’s spirit is continuously reproduced through Allah’s Ruh. Each man, as a person, if not in his conscience than in his sub-conscience is most intimately related with God as the absolute Good and Beauty, as well as with his personal absolutely perfect life within the framework of God’s revelation. Only in such framework one may attain the fullness of life and creatively realize its individual and precious originality. Each and every creature seeks the goal for such fullness of life.

[1] Uistinu mi covjeka stvaramo u obliku najboljem…Tin, 95:4; Tj. Obdarenog svim pozitivnim osobinama, fizickim kao I mentalnm, koje odgovaraju funkcijama koje su ovom posebnom stvorenju namijenjene da ih obavi. Pojam “najbolji oblik” povezan je sa kuranskim iskazom da je sve sto Bog stvara, ukjlucujuci ljudsko ice ili “Ja” (nefs)…. Iskaz ni na kakav nacin ne implicira da sva bica imaju isti “najbolji oblik” u pogledu svoje tjelesne I mentalne obdarenosti; to jednostavno implicira da je svako ljudsko bice, neovisno o svojim naravnim prednostima ili nedostacima, obdareno sposobnoscu da, za sebe, sto je moguce bolje koristi svoje prirodne osobine I okolinu kojoj je odlozen. Vidi: Poruka Kur’ana, prijevod I komentar: Muhammed Asad, s. 985, primjedba 2.

[2] Sire vidi: Dostojevski, F.M., Ruska religijska filozofija I F. M. Dostojevski, priredio: Nikolaj Berdjajev, Beograd 1982; Lings, Martin, Drevna vjerovanja I moderna sujeverja, Sarajevo 1997; Nikic, Mijo, Novi religiozni pokreti, Zagreb 1997.

[3] Ovdje mislim na nacin poimanja vjere samo uz placanja clanarine , bas u onom puko materijalnom smislu, ili shvacanje vjere samo uz sadakatul-fitr ili slicne stvari.

[4] Danas u krugovima intelektulne kulture ili bolje receno nekulture nailazimo na jedan tok misli gdje odredjeni ljudi daju sebi za pravo da zamisle svoga boga, id a kazu da za njih bog moze da bude takav i takav, id a ne moze da bude drugaciji. Po mom razmisljanju jedna takva ideja o Bogu je vece ponizavanje nego bezboznistvo, jer staviti apsolutnost Boga i njega poimati ga samo u laboratoriju jedne vrlo vrlo relativne umnosti, uprkos svim postojecim objavama, i kulturno-filozofskim razmisljanjima u povijesti Bozjeg poimanja u ljudskoj bastini je samo intelektualna nekultura i nista vise.

[5] Es-Sedzda, 32:6-9.

[6] Pogledajte vjernici vi ste oni koji su pozvani da slobodno dijelite na Allahovom putu, ali cak I medju vama ima onih koji su skrti!A onaj koji skrtari na Allahovom putu samo prema samom sebi skrtari: jer Allah je, zaista, neovisan, dok On vama treba; a ako se okrenete od Njega, On ce uciniti da drugi narod zauzme vase mjesto, aoni nece biti kao vi. Muhammed, 47:38; Takodjer vidi: Bekare, 2:263, 267; Ali Imran, 3:97; Ibrahim, 14:8.

[7] Seler, Maks, Polozaj covijeka u kosmosu, Sarajevo 1987.

[8] Sire vidi: Panenberg, Wolfhart, Teologija I Filozofija, Beograd 2003, s. 253-255.

[9] Lings, Martin, Drevna Vjerovanja I Moderna Sujeverja, Sarajevo 1997, s. 68.

[10] Meyerovitch, Eva de Vitray,Antologija sufijskih tekstova, Zagreb 1988.,s. 303-304.

[11] Ibid, s. 307.

[12] Svaka od ovih kategorija kreposti predstavljena je direktno ili simbolicno u tekstu poslednje objave.  Vidi: Bekare, 2:249; Bekare, 2:165, Al-i Imran, 3: 31; Nahl, 16:90;Asr, 103:1-3.

[13] Cvrljak, Kresimir, Krscanska etika Fausta Vrancica kao filozofija zivota, Zagreb 1996, s.108.

[14] Pejovic, D, Suvremena filozofija zapada, Zagreb 1965. s. 282.

[15] Ankebut, 29:69.

[16] Gazali, Ebu Hamid, Ihjau ulumid-din, Sarajeo 2004, I,285.

[17] Uporedi: Hegel, Georg Vilhelm Fridrih, Estetika I, Beograd 1970, s. 47-48.