Ramazan je vrlo originalan način pročišćavanja ibadeta i iskušenja slatkog soka duše. Usporava dimenzije fizičkih potreba i želja, zamjenjujući ih s naglaskom na duhovnost. U ramazanu zaustavljamo normalan protok vremena kao rezultat prioriteta kojem se klanjamo i stvaramo novu dimenziju vremena koja nas smješta u carstvo vječnosti. Tako izlazimo iz svoje svakodnevne rutine i započinjemo razgovor sa sobom i pokušavamo zaviriti u sebe. Usporavanjem cirkulacije i dinamike života, ramazan stvara priliku da nas oslobodi materijalne rutine i vrati nas u prvobitno postojanje.
Također, Ramazan je izazov za uklanjanje koncepta svakodnevnog života modernosti, tačnije, uklanja koncept života samo na hedonističkoj osi, da čovjek može biti zadovoljan samo ispunjenjem materijalnih želja i naglašava koncept da postoji život izvan strasti. i pohlepa.
Čovjek doživi stanje začuđenosti kada napusti rutinu života. Ramazan sa svojom uzvišenom dimenzijom, kao rezultat, dolazi pred nas kao prilika za produbljivanje i ljepotu. To nas odvlači od stvari i otvara nam put da putujemo u spoznaji suštinske istine. Iskustvo gladi donosi osjećaj da je svijet smrtonosno i privremeno mjesto. Iskustvo gladi uči čovjeka istini da život nije vrtlog neprekinute cirkulacije materijalnog užitka i da postoji dimenzija izvan materijalnog užitka. Ovo je duhovno zadovoljstvo koje vjernik doživljava u ramazanu. To jest kada se odreknete materijalnih zadovoljstava u korist duhovnih zadovoljstava. Jer se u ramazanu vjernik kreće ka potpuno drugoj dimenziji razmišljanja i postojanja. Antropocentrični i egocentrični sistem u našem svakodnevnom životu ni na koji način ne može shvatiti ovu dimenziju. Zbog toga ramazan predstavlja vjernikovu duhovnu izdržljivost pred iskušenjima svakodnevnog života i rutine.
Moramo se sjetiti da je ramazan I post od loših riječi, lošeg ponašanja, bijesa. U ramazanu postimo i ne prilazimo svemu što je loše. Dakle, ovaj mjesec je sjajna prilika da osoba edukuje svoj karakter, ogradi ego, izbjegne besramnost i sažaljenje. Kao rezultat, prvi korak u obrazovanju ega je povratak osobe u njegovu dušu. Ulazak u mod za slušanje unutrašnjeg glasa.Duša ima sposobnost da se brine za potrebe tijela. Bez obzira koliko su različite životne priče ljudi, glavni problem s kojim se susrećemo je život protiv priroidnosti. Kada je osoba previše zaokupljena temom protivljenja prirodi, nema vremena da sluša dušu. Nepotrebne brige o budućnosti postepeno oduzimaju čovjeku njegovu prirodnost. Zbog toga se duša uznemirava. Nažalost, današnji čovjek živi tako brzo da ne može čuti ni krikove vlastite duše. U tom kontekstu, ramazan nam pomaže usporavanjem tvari, omogućavajućičuti plač duše i potrebu za odgovarajućom hranom. Naročito koncentracija obožavanja značajno služi za slušanje unutrašnjeg glasa. Činjenica da je namaz pet puta dnevno ima mnogo učinaka koji su dobri za ljudsku dušu. Zahvaljujući namazu naprave se obavezni odmori na poslu. Ovi prekidi su jedini način da osoba komunicira sa svojim unutrašnjim svijetom. Namaz je, posebno kada postimo, najljepši oblik terapije za vjernika.
Savremena civilizacija utemeljena je na „iznenadnom zadovoljstvu“, „impulsivizmu“ i „dinamizmu“. U središtu svega je bijeg od smrti i, prema tome, I filozofija negiranja smrti. U posljednje vrijeme, posebno nakon početkapandemije Covid19, vidimo da smrt se doživljava kao tamna materija. Gotovo je izbačena iz života, a ljudi nemaju hrabrosti da se suoče sa njenom anksioznošću i stanjem svijesti koje smrt donosi. Osoba koja je previše dinamična gubi puno osnovnih sposobnosti I usredotočenostna razmišljanje. U svijetu u kojem je sve brzo, šanse ljudi da se vrate i razgovaraju sami sa sobom opadaju. Ramazan osporava čovjeka i usmjerava ga da razmisli i razgovara s samim sobom, sa unutrašnjosču. Naravno, razgovarati sa sobom znači biti otvoren za razgovor sa transcendentnim.
Postmoderni ego je vrlo fluidan, poprima različite oblike i predočava nam se kao vrlo plitak ego. Tako nam izlaze stotine fotografija vještačkog ega. Ljudi nose različite maske u različitim okruženjima. Današnji čovjek postoji s tim maskama. On nema stabilnog ega. Bavi se svakodnevnim interesima. Ovo je stanje koje potkopava i podriva suštinu ljudskog postojanja. Suština izraza „biti čovjek“ leži u činjenici da se prihvate neke vrlo osnovne emocije. Vrline koje definiraju suštinu pojma „biti čovjek“ su ljubav, velikodušnost, povjerenje, dijeljenje vrijednosti, komunikacija, osjetljivost na probleme drugih. Kada osoba ima plitki ego, te osnovne osobine su oštećene. Nažalost, “ono što je do juče bilo grešno, danas se aplaudira kao vrlina”. Nažalost, pohlepa se danas pretvorila u preduzetništvo. Kao rezultat toga, ono što se danas prihvata kao zasluga u prošlosti smatralo se sramotom.
Danas su arogantnost i narcisoidnost postali samopouzdanje. Bolesne duše koje ljudi posjeduju, nažalost, njeguje postmoderna kapitalistička kultura. Ljudima se kaže da imaju puno poverenje u sebe. Čak moraju da veruju sebi više nego bilo kome drugom. Ne treba se pouzdati u druge ljude. Na ovaj način ovaj mentalitet priprema ljudsku izolaciju i karantenu. Ramazan je duboko iskustvo u liječenju ovih bolesti našeg vremena. Intimnost i bliskost s iskustvom gladi potiču nas da budemo empatični i razdvajaju nas od samoizolacije. Međutim, osoba koja radi viših ciljeva može ostati gladan, može napraviti vrlo ozbiljnu evoluciju u razumijevanju drugih ljudi.
Ramazan nije samo stvar religije. U isto vrijeme znači je i veliki kulturni preporod. To je emocija zbog koje se osjećamo gdje pripadamo. Kojem konceptualnom krugu pripadamo? Na šta mislimo da bismo dali smisao našem postojanju?
Ramazan je koncept koji daje odgovore na ova pitanja. To je nešto što decupodseća ko su. Djeca se odjednom sjećaju ko su oni zapravo – čak i ako su zaboravili – doživljavaju radost iftara i upijaju duhovnu atmosferu koja dolazi uz ramazan. Stoga je ramazan vrlo važan u smislu izražavanja kulturnog kontinuiteta i mogućnosti orijentacije našeg identiteta. To je mjesec kada se daju zdravi odgovori na pitanja ko smo i gdje pripadamo. S dubokim dahom ramazana možemo svoj život usmjeriti na ljepši i smisleniji način.
Naravno, vrhunac svega toga je što nas ramazan podsjeća na činjenicu da ne živimo svoj život samo za ovaj svijet i da život ima mnogo veću svrhu. Svijet je mjesto za smještaj, tijelo je krhko i smrtno. Nije jako važno živjeti život koji ima ove karakteristike. Život koji je toliko krhak i može se tako brzo završiti. Na neki način, ovaj život nam govori: „Mora postojati drugi život, nagrada“. U ramazanu ovu stvarnost još jednom, kolektivno razumijemo. To je razdoblje koje nas kolektivno podsjeća da naši životi nisu izgubljeni, već postoje da bismo služili Stvoritelju i zahvaljivali samo Njemu.
Mislim da je to najvažnije …