“Nas zivot prima obelezja od Allaha! A ko bi mogao dati bolje obelezje (zivotu) nego Allah samo ako Ga istinski obozavamo?” (Bekare, 2:138)

Filozofski I estetski rjecnici ukazuju na jednu vrlo specificnu dimenziju metafizike I transcedencije u smislu predstavljanja uzvisene ljepote. Metafizika I transcedencija u njima je nesto sto je apsolutno I van svih uporedbi, bilo to u matematickom, u smislu neogranicenih brojeva, ili u dinamickom u smislu neogranicene moci. Takodje ova dva termina u estetskoj konstelaciji predstavljeni su kao nevidljiva , neculna pozadina svakog objekta. Ona culno se ne moze perceptirati ali refleksija njene moci daje ljepotu I uzvisenost svakom objektu kojeg mi karakterisemo kao lijep ili kao uzvisen.[1]

Ne postoji nista na kugli zemaljskoj sto covjek toliko ceni kao lepotu do koje mu je toliko stalo, a da uopste ne moze dati razlog za tu svoju zudnju, niti poloziti racun za tu neobicnu vrednost koja mu se neodoljivo namece. U tom pogledu, lepe stvari I pojave ne samo da su medjusobno  neuporedive u svojoj neponovljivosti vec se ne mogu ni sa cim drugim ni uporediti. 

Bas zbog ovog I ima vise poteskoca , dilema I nedoumica na koje se nailazi, narocito danas, prilikom govora ili pisanja o estetici. S jedne strane imamo ljudi koji kazu da ima li potrebe da se posvetimo tom poslu u doba kad su opste preokupacije usmerene na ono sto se desava danas, a donekle I na ono sto nas ceka u buducnosti?  A s druge strane imamo jednu veliku lepezu misljenja I struja koji su delovali u estetskoj pozadini svih drustvenih pojava u istoriji. Ova dva poteskoca su generalna za cijelo covjecanstvo, a mi kao muslimani postavljamo jos nekoliko dilemma u vezi esteticke analize postojeceg. Imamo veliki problem u definiranju prave umjetnosti koja ce biti u skladu sa vjerskim normama pravog I istinitog islamskog puta, a koja ce u odredjenim slucajevima da se kosi sa lokalnim I povijesnim ortopraksama u razlicitim periodima islamske istorije. S time naici cemo na jedan vrlo komplikovan problem u definiranju digresije koja postoji izmedju islama koji se zivi I islama koji je prisutan u literaturi kroz vijekova. Dok ovako razmisljamo pred nas pojavljuju se dvije grupe ljudi koji su radikalno suprotni jedni drugima u shvacanju umjetnosti ali koji su isti u kontekstu strukturiranja prave teorije islamske umjetnosti I estetike I njihove rasprostranjenosti u islamskoj tradiciji. Dok jedni su radikalno nastrojeni da nema potrebe da se bavimo sa stvarima koji nemaju aplikativnu dimenziju komentirajuci jednostrano I parcijalno izvorne tekstove, drugi ce sa kozmopolitskog stanovista govoriti o prisutnosti umjetnosti I filozofije ljepote u tradiciji muslimana I o njenoj potrebi ali bez prave analize I pravog predstavljanaja ovog diskursa.

Ja u ovom tekstu necu se zadrzati puno u poteskocama koje ima estetika u generalnom smislu, nego napravicu jedan pokusaj da diskutiram probleme islamske estetike I filozofije umjetnosti sa posebnim akcentom na metafiziku I transcedenciju.

Zadatak islamske estetike I filozofije islamske umjetnosti je da kao poseban agregat znanja baci svetlost prvo na prostor gdje su zivjeli I djelovali muslimani sa svih aspekata a kasnije I na citav ljudski prostor . Kod prvih za analizu umjetnickog I estetskog djelovanja a kod drugih zbog uticaja I neprekidnosti ljudske bastine u cjelini. Tek kada se uspostavi adekvatna veza s prosloscu I postaje sastavni deo sadasnjosti mozemo realno sagledati beskrajni material islamske estetike u danasnjem smislu.

Svaka umjetnost ili estetika koji ima vjerski prefiks pa tako I islamska osim materijalne I objektivne dimenzije sa sobom nosi  jedan ogroman prostor subjektivnosti, nematerijalnosti I duhovnosti. Zato svaka analiza islamske knjizevnosti, arhitekture, minijature, muzike sa islamskog estetickog stanovista treba da ima na umu I simboliku, metaforu, aluziju koja stoji iza odredjenog predmeta. Sa ovim predmet koji se istrazuje dobija uzvisenu dimenziju, t.j. postaje metafizicki I transcedentno lijepo.

Metafizicko I transcedentno lijepo je visedimenzionalno. Ona je povrzana I za estetiku ali I za etiku, ima opcefilozofske I opcepsiholoske dimenzije. Ona moze se tumaciti I sa retoricke I sa politicke ; I sa lingvisticke I sa socioloske pozicije.

U islamskom znanstvenom opusu najmanje diskutovana pozicija i dimenzija jeste estetska dimenzija metafizickog I transcedentnog. Uzviseno lijepo sa filozofskog  estetskog stanovista prolazi kroz nekoliko faza, ali najvaznija je ona prva, koja je vezana za stvaralastvo. [2] Kad se u ovom kontekstu spominje islamska umjetnost podrazumijeva se jedan veliki prostor koji se proteze od muzike do arhitekture, od dizajna na vratima do korica na knjigama…itd. Najbolji nacin vrednovanja ovog velikog prostora je da se pocinje od postojecih predmeta pa da se ide ka njihovoj metafizickoj pozadini, naravno uzimajuci u predvid I spise koji su napisane u istoriji I razbacene po raznim bibliotekama svijeta.

Problem umjetnosti i estetike kod muslimana….

Muslimani su nasljednici jedne velike civilizacije koja je u sebi sintetizirala kulturu I umjetnost drevnih naroda koji su kasnije postali muslimani, kao sto su arapi, persijanci, egipcani, indijci, turci itd. S time je izgradjena jedna umjetnost koja u sebi ima karakteristike svih ovij kultura I umjetnosti ali koja je kanalizirana sa objavom I tradicijom poslanika s.a.v.s.. Ova estetika I umjetnost radi horizontalne rasprostranjenosti po svijetu je bila u kontaktu I utjecala I na cjelokupnu ljudsku bastinu, t.j. djelovala je I na danasnju kulturu I civilizaciju. Ali najveci problem je u tome da ona se najmanje zna I najmanje se izucava od strane samih muslimana.

Jedna od najvise upotrijebljenih fraza u muslimanskim sredinama je “ da se vratimo sebi”. U redu al vazno je prvo da se zna ko smo mi? ovo je jedno vrlo vazno pitanje na koju trebamo hitno odgovoriti. Vratiti se sebi znaci vratiti se svojoj kulturi. Znaci da mi moramo da istrazujemo sa modernim metodama nasu kulturu, predmete I ideje nase umjetnosti I estetike. To ne znaci da cemo umjetnost I estetiku shvatiti samo kao teorije koji pocinju od anticke filozofije pa do danasnjih modernih estetskih I umjetnickih struja vec njihovo izucavanje kao jedne otvorene knjige koja ce djelovati I kao motiv za pravilnu analizu muslimanskog lika u istoriji I danasnjici.

Drugi, takodje vazni problem umjetnosti I estetike kod muslimana je cinjenica da se sa njima najmanje bave oni koji su vjernici. Tacno je da danas najgore I najruzne obaveze daju se umjetnosti. Ali mislim da svima nama je jasno da uloga umjetnosti i estetike je u sprotivnome. Ona treba da  u skladu sa metafizikom  gradi pravog covjeka.

Ajet koji je spomenut u pocetku ovog teksta gdje Allah dz.s. kaze: “Nas zivot prima obelezja od Allaha! A ko bi mogao dati bolje obelezje (zivotu) nego Allah samo ako Ga istinski obozavamo?” (Bekare, 2:138) govori o estetskom belezenju covjeka od strane Allaha dz. s. I njegovoj kreaciji u najboljem I najlijepsem obliku u kontekstu svoje pozicije u ovom svijetu. Ljepota kao jedna od osnovnih tema estetika u islamskom shvacanju umjetnosti I estetike  ne znaci samo objektivna I subjektivna ljepota kao sto je u zapadnim diskursima nego tu se radi o jednoj apolutnoj ljepoti I njenoj imanentnosti koja se manifestira u ovom svijetu.

Za muslimanskog umjetnika ruza nije lijepa sama po sebi, niti je dozivljaj naseg bica u njoj ( einfuhlung), nego predstavlja manifestaciju bozjeg atributa ljepote ( Dzemal). Ruznost kao antinoma ljepota koja postoji kao pojam u zapadnoj estetici nije predmetna za islamsku estetiku zato sto ona je relativna I nezapazujuca kad imamo apsolutnu ljepotu.

Obaveza umjetnika je da uhvati lijepo u njenom izvoru, t.j da trazi ono sto je u platformi manifestnog predmeta.  Umjetnost u svim djelima islamskih umjetnika predstavljena je bez individue I kao takva ona postaje jedna metafizicka igra.

Umjetnik vise nije stvaralac umjetnickog djela vec on je jedan pronalazac istog. Pa tako predmet koji to manifestuje, na primjer jedno drvo, predstavlja samo jedan znak koji ce nas voditi do transcedencije I metafiziku koja je u pozadini.
I katarza koja se dozivljava za vrijeme opazanja jednog umjetnickog djela je sinteza I integriranje u unutrasnjost estetike tog djela.[3]

Ova se katarza dozivljava I u samom opazanju svijeta koja je jedna simbolicka knjiga. Cjeli svemir je knjiga cija su slova kosmicki elementi, koji, svojim bezbrojnim uparivanjima I pod utjecajem bozanskih ideja, njedre svjetove, bica I stvari. Rijeci I sentence knjige su ocitovane stvoriteljnih mogucnosti, rijeci u odnosu na sadrzaj, a sentence u odnosu na sadrzavatelja; sentence je ustvari, poput prostora ili trajanja koje sadrzava predodredjene nizove sastojaka I sacinjava ono so bi se mozda, mogla nazvati “ bozanskim planom”. Ovaj simbolizam knjige razdijeljen je od simbolizma govora svojom mirujucom odlikom; govor je postavljen u trajanje I podrazumijeva ponavljanje, docim knjige sadrze izjave na nacin istovremenosti.[4]

Od goreizlozenog jasno se vidi da refleksija vjere I spoznaje je umjetnost I estetika. Estetika dodaje predmetnu I simbolicku dimenziju vjeri I spozanji ( irfanu).

Ali kad se dobro analizira islamska filozofija, estetika I umjenost vidjecemo da se tu prave odredjene pogreske u shvatanju njih samih. Dobro je zapazio Oliver Leaman u njegovoj knjizi Islamska Estetika gdje daje niz primjera gledanja na islamsku umjetnost koji je zapavo zavaraju u stroge odrednice prije svega vjere, pa onda I drugih zadatosti. On u knjizi govori o jedanaest pogreski koji se odnose  na flozofe I umjetnike koji su se bavili sa analizom islamske estetike I umjetnosti.

Njegovo prvo pitanje je  u vezi sa sustinskim definiranjem islama. Moguce li je to sustinsko definiranje i koji ce biti zakljucak , da islam je statican u smislu Kabe, kao sto kaze Sejjid Husein Nasr, il je on dinamican da sa sobom nosi dinamicnost bozje univerzalnosti. Statika nepromenjivosti da li je generalna il se odnosi samo na platformu vjere I ortoprakse.

Drugo pitanje koju postavlja je postojanje ili nepostojanje islamske estetike. Oleg Grabar, jedan od doajena tumacenja islamske umjenosti, tvrdi da ne moze se govoriti o islamskoj estetici jer ne znamo ideju I motiv slikara kad je slikao cvijece ili minijaturu. Ali kad se sazna dobro sustina islamskog ucenja u cjelini, ai umjetnosti kao specifikum onda lako mozemo usvrstati I autore u taj kulturni niz, kaze Leaman.

Trece pitanje je , da li je islamska umjetnost u biti sufiska. Iako uglavnom umjetnost se predstavlja u sufijskoj provnienciji, to je pogreska, kaze Leaman, jer muslimani daju vaznost egzoterici onoliko koliko daju I ezoterici. Taj nacin razmisljanja je uticao da se formiraju civilizacije ne samo u skladu sa idejom metafizike I transcedencije vec I sa ovosvjetskim funksionalnoscu. Ovdje se misli o toj raznolikosti cilima, slika, zgrada, pjesama…itd.

Cetvrto pitanje je da li postoje specificni islamski umjetnicki oblici. Ovo je jedna generalizacija koja nije potkrepljena sa dokazima. Na primjer Keith Critchlow kaze o islamskoj umjetnosti:

“ Islamska je umjetnost pretezna harmonija izmedju cisto geometriskog oblika I onog sto bi se moglo nazvati temeljnim biomorficnim oblikom: polarizacija koja poseduje asocijativnu vrijednost sa cetiri filozofska I iskustvena kvaliteta hladnog I suhog- koji predstavlja kristalizaciju geometriskog oblika- I vruceg I vlaznog- koji predstavljaju oblikovne moci iza vegetativnog I vaskularnog oblka…”  Knjiga, kako kaze Leaman je puna nagadjanja o magijskim svojstvima  brojeva, nacine koje predstavljaju sfere I planete itd. I nimalo nije potkrepljeno dokazima da autor stvarno u ideji ima  istinu.

Petto pitanje je da li je islamska umjetnost sustinski religijskog karaktera. Naravno da kad pogledate jedno umetnicko djelo bez razlike kojoj oblasti pripada , naci ce se nesto sto ce vas podsjetiti na religijsko znacenje, to je I u drugim umjetnostima, ali kako tvrdi Leaman pogreska je da se tvrdi da islamska umjetnost je sustinskog religijskog I sakralnog karaktera.

Sesto pitanje je da li je islamsko slikanje razlicito od drugih oblika slikanja. Leaman ne podrzava misljenje da islamsko slikanje je razlicito od drugih slikanja. On ne slaze se sa razmisljanjem da u islamskoj tradiciji arapski jezik dostatan za duhovni  fizicki izraz I u potpunosti zamjenjuje sliku  svojim ilustrativnim vokabularom. Nema sumnje da su slike zabranjne u kontekstu vjere, koji bi se mogli uzeti da su aspekti politeizma ili idolatrije, zamisao klanjanja slikama, ili kroz slike posve je zabranjena. Ali sto se tice druge upotrijebe slika imamo tu prisutnost I u islamskoj umjetnosti.

Sedmo pitanje jeda li je Gazali usmrtio islamsko slikarstvo. Tacno je da se Gazali optuzuje za mnoge stvari koje su posle krivo, ili su ocito pogresne u islamskoj kulturi, a pomalo je odbojno kriviti njega za relativno ranu smrt arapskog slikarstva.

Osmo pitanje je da li je u biti vazna islamska umjetnost i estetika. Islamsko slikanje ma I funkcionalnu dimenziju I zato ponekad izgedaju kao reprodukcije. Ali kad se malo srznije analiziraju minijature I slike, na primjesr, Jusufa I Zulejhe, Lejle I Medznune, moze se jasno vidjeti dobra simetrija, harmonija I sklad komplementarnosti.

Devetto pitanje je da li je islamska umjetnost atomisticka kao I teologija. Ociti sukob izmedju oblika I dekoracije je vazno obiljezje veceg dijela islamske umjetnosti. On se javlja u oblicima rezbaeskog dijela na zidovima zgrada poput dzamija I palace, gdje sama komplicirana I ponavljajuca dekoracija cini teskim identificiranje oblika, u smislu predmeta.

Desetto pitanje je da li je najveca islamska umjetnost kaligrafija. Prvo treba da se dobro razjasni da li kaligrafija ima odlika da bi bila umjetnost.Kaligrafija nema nista sa rijecima vec ona trudi se da predstavlja ljepotu lika. Iako ima I teoreticara koji tvrde da arapska slova imaju I kozmicku dimenziju, kao Annemarie Schimell. Istina je da kaligrafija predstavlja jednu vrstu umjetnosti, koja zna da u vise slucajeva bude I kic, ali ona nijevrhunska islamska umjetnost.

Jedanaesto pitanje je u vezi praznina u islamskoj umjetnosti. Tacno je da u djelama islamskih umjetnika nalaze se prostorne praznine koji simboliziaju prenatrpenost gradova , izbjegavanje pustinje kao praznog prostora I izbjegavanje nenapunjenosti kao umjetnicka slabost.[5]

Hadisi poslanika s.a.v.s. su zabranili slikarstvo I vajarstvo. Ova zabrana, bez razlike kako ce se komentirati ili interpretirati, utjecala je duboko u orientisanju muslimanskih umjetnika prema nefiguraciji I nonfigurativizmu.

Slobodno mozemo kazati da iza ove zabrane lezi ideja borbe protiv idolatrije I politeizma( sirk), I ona je dosta utjecala da se u dzamije ne unesu slike I sculpture.

Luj Masignon kaze da muslimanski umjetnik koji nije  Pigmalion svojega djela[6]  svjesno orientise prema irealnom. Tako da umjetnicke discipline koje su bile prisutne u raznim kulturama usle su I u drustva gdje su bili muslimani. Tako da slika iako je bila zabranjena kao takva je prisutna u islamskoj umjetnosti u raznim formama, al najcesce u stilu minijature.

Vazno je jos jedanput spomenuti da su principi islamskih umjetnosti, ukljucujuci I islamsku arhitekturu  urbanizam, povezani sa islamskom objavom. Stavise, ova veza postoji na dva razna nacina, direktni I indirektni. Ovi principi neposredno proizlaze iz unutarnje dimenzije Kuranske objave I uzvisene nauke sadrzane u njoj. Oni proizlaze iz jednog aspekta duse Poslanika, primaoca Rijeci, iz Poslanikovog prisustva. I naravno sa dobrom analizom I absorbacijom tih rijeci I predstavljanju na danasnjem ruhu.

R E Z I M E

Ne postoji nista na kugli zemaljskoj sto covjek toliko ceni kao lepotu do koje mu je toliko stalo, a da uopste ne moze dati razlog za tu svoju zudnju, niti poloziti racun za tu neobicnu vrednost koja mu se neodoljivo namece. Ova ljepota je predmet estetike I filozofije umjetnosti.

Mi kao muslimani imamo veliki problem u definiranju prave umjetnosti koja ce biti u skladu sa vjerskim normama pravog I istinitog islamskog puta, a koja ce u odredjenim slucajevima da se kosi sa lokalnim I povijesnim ortopraksama u razlicitim periodima islamske istorije. S time naici cemo na jedan vrlo komplikovan problem u definiranju digresije koja postoji izmedju islama koji se zivi I islama koji je prisutan u literaturi kroz vijekova. Dok ovako razmisljamo pred nas pojavljuju se dvije grupe ljudi koji su radikalno suprotni jedni drugima u shvacanju umjetnosti ali koji su isti u kontekstu strukturiranja prave teorije islamske umjetnosti I estetike I njihove rasprostranjenosti u islamskoj tradiciji. Dok jedni su radikalno nastrojeni da nema potrebe da se bavimo sa stvarima koji nemaju aplikativnu dimenziju komentirajuci jednostrano I parcijalno izvorne tekstove, drugi ce sa kozmopolitskog stanovista govoriti o prisutnosti umjetnosti I filozofije ljepote u tradiciji muslimana I o njenoj potrebi ali bez prave analize I pravog predstavljanaja ovog diskursa.

Ja u ovom tekstu necu se zadrzati puno u poteskocama koje ima estetika u generalnom smislu, nego napravicu jedan pokusaj da diskutiram probleme islamske estetike I filozofije umjetnosti sa posebnim akcentom na metafiziku I transcedenciju.

[1] Flew, A. , A Dictionary of Philosophy, London, 1984, str. 343; Honderich, T, The oxford Companion to Philosophy, Oxford-New York, 1995, str. 858.

[2] U stvaralastvo Pseudo Longina u I vijeku uzviseno obradjuje se uglavnom sa pozicija retorike, I u kontekstu predstavljanaja uzvisenog u umjetnosti, posebno u knjizevnost. Za Pseudo Longina uzviseno je izraz  velikih I blagorodnih strasti koji uporno djeluju na autora I na auditorij. Nadahnuce postaje kljucni momenat stvaralastva, a uzviseno predstavlja refleksiju duha koji stvara djelo. Od tu potice I pojam ( grandis- veliki) I ( gravis –seriozan) u uzvisenom stilu anticke umjetnosti. Vidi: Tatarkiewicz,W, A History of Six Ideas, Hag-Boston-London-Vaesava, 1980, str. 171

[3] Ajvazoglu, Besir, Islamska Estetika, preveo na makedonski. Ali Pajaziti, Skoplje 2002, str. 18-19.

[4] Sire vidi: Schuon, Frithjouf, Razumijevanje Islama, Sarajevo 2008, str. 68-69.

[5] Leaman, Oliver, Islamska Estetika, Uvod, Sarajevo, 2005, str. 31-97.

[6] Po mitologji legendarni kral Kipra Pigmalion zaljubio se u statujukoju je sam napravio od slonove kosti. A kasnije je Afrodita njoj dao dusu.